Koji put mi stvarno dođe da zakoljem cijelu obitelj, da se riješim svih tih problema, da nestanem, da nestanem…
I onda shvatim da to i nije tako nemoguće.
Amy i ja smo, kao i dugo vremena prije toga, sjedile u tuneliću. Puhao je lagani povjetarac, koji toliko u osmom mjesecu i ne bi smetao da nismo imale oba dvije nikotinsku krizu. Nakon izmučenih par minuta, drkajući po upaljaču, odustale smo, shvativši da nam jednostavno nije suđeno. Čekajući tako treću osobu X s upaljačem koji radi, započele smo jedan od tisuću zaboravljenih razgovora.
-baš bi bilo lijepo kad bi bio mir na zemlji. Znaš ono… ubiješ sve ljude i bude mir.
-da, znam na što misliš. No zar ne bi bilo bolje… kad su ljudi već toliki grješnici, da jednostavno, kontroliramo njihove umove?
-na što, vraga, misliš?
-pa… mislim na to da, kako bi bilo dobro da možemo kontrolirati 7 smrtnih grijeha. Ne bi li to bilo puno bolje nego ih sve poubijati? Mislim, gdje je tu zabava?
-daa… shvaćam što želiš reći.

Šetala sam se Carrerom u rano predvečerje. Na Lokvi su se počeli okupljati klinci, a u svoj toj gužvi od svakakvih turista, namirisala sam jedan jako poznat miris. Bio je to On. Nova žrtva. Novi grješnik. Bio je to jedan debeli, usmrdjeli, stari prdonja, zalizane kose, u laganom, ljetnom odijelu popraćeno mrljama znoja. Njegove bijele, ulaštene cipele davale su mu taj poseban štih bogatog gada, a njegove male, svinjske oči, podsjećale su me na ptice grabljivice što vrebaju svoj plijen. A da… njegov pogled se često zaustavljao na malenoj djevojčici, duge, plave, valovite kose koja se nježno vijorila skupa s njezinom ljetnom haljinicom na laganom povjetarcu.
Bila sam u gomili. Moja kosa nije davala znakove života. Nije plesala uz ritam vjetra, već je onako tupo padala na moje obraze, na nekim dijelovima skrivajući moje oči. Pogled sam skrivala naočalama, kako gamad svijeta ne bi vidjela te žute, predatorske oči. Jedna od stvari što dolazi s moćima, koje, već sad moram priznati, ne pašu uz ljudsku dušu. Nitko ne shvaća kako takva moć može uprljati srce čovjeka. Kao da u čašu bistro čiste vode kapnete par kapljica tinte i promatrate kako se crna boja širi kroz međuprostor. Kako se grana i zagađuje bistrinu tekućine.
Ljudi me ne primjećuju. Nikada to ne rade. Prolaze pored mene kao što čovjek može proći pored drugog u gomili u nekoj metropoli. A ta pažnja! Mogla bi se ravnati pažnji koju čovjek pridonosi uličnom stupu. No, i bolje je tako. Manje nereda.
Primijetila sam par osoba s metaliziranim naočalama kako se približavaju svinji u gomili. Nešto im je šapnuo na uho, pogledom pokazao na djevojčicu, krenuo kroz Carreru, a ovi su se pogledali i potvrdno kimnuli. Pratila sam njega, jer sam već znala što će se dogoditi na Lokvi.
Polako se šetao kroz ulicu, promatrajući, poput turista, svaku imalo zanimljivu stvarčicu koju naš grad može ponuditi. Smiješio se, pozdravljao ljude, dizao ruke mašući kojekakvom radniku, konobaru, kuharu, prodavačici, svi su mu vračali pozdrave nasmiješenim licem jer su znali kako se gradonačelniku ne treba zamjeriti, to zasigurno. Uvijek može poslati svoje pse da naprave prljavi posao za njega. A dovoljno je ružno ga pogledati.
Izašavši iz Carrere, došao je na glavni trg. Oh, kako sam znala gdje se je zaputio. Hotel Adriatic, da, da. U to mjesto ulaze svakakvi zločinci. Mafijaši, dileri, narco-bossovi, pljačkaši, tajkuni, pedofilčine, silovatelji, ubojice. Big, happy family. Na ulasku, portir mu je tajnovito kimnuo. Na šalteru je podignuo ključ sobe u koju uvijek ide kada se ima namjeru zasladiti skupim slatkišima. A ujutro za njim spremačice očiste nered. U tom neredu ima svega; krvi, komadi odjeće, pramenovi kose, razbijeno pokućstvo, vrisci u zidovima… gadne uspomene na noć prije. On ne mari, znam to, njega nije briga. Ne osjeća se krivim, ne ponaša se krivim, a i nikada se neće moći dokazati da je kriv. Stvar je u tome što ja znam da je on kriv i što znam da će napokon odslužiti svoju kaznu.
Nisam ušla u hotel. Stala sam ispred, a portir me nije ni na trenutak pogledao. Polako se spušta noć… a tada vladao mi, jahači smrti.
Dugo vremena sam stajala ispred zgrade. Odavno su djevojčicu donijeli ona dva psa, odavno sam mogla čuti vriske u sobi gore, na najvišem katu. Odavno sam znala da je poprilično puno puta svršio u to jadno, krhko tijelo, no nije me trebalo brigati…. I nije me bilo briga. Nisam ja tu da sprječavam. Ja sam tu da sudim. I znam da me odavno prestalo biti briga. Nažalost…
Noć je pala brzo. Udahnula sam duboko poput zvijeri, zatvorila oči i počela šaputati kroz vjetar. Dođite maleni moji, dođite… djeco moja. Danas idemo u lov.
Nedugo zatim, iza mene se pojavilo 6 zakukuljenih silueta. Amy, Lara, Adrian, Gabrijel, Emanuel i Balthazar.
-Dobra večer, dragi moji. Kako ste mi?
-Večer i tebi, …
Prvi je odgovorio Gabrijel, najdrskiji od svih u timu. Jedan je od onih što ne nosi kukuljicu na glavi. Njegova ravna, krvavo crvena kosa vrištala je na svijetlu mjesečine. Tako gord, samodopadan, napadan, zao.
-rekla sam ti već da ne želim da spominješ moje ime.
-ah, zaboravljiv sam, znaš to… nego, zašto si nas zvala?
Pogledom sam pokazala na sobu gore.
-…tko je danas na redu?
Pristojno je upitao Emanuel.
Gabrijel je duboko udahnuo, vragolasto se nasmiješio i pogledao ka Balthazaru.
-mislim da znamo tko je.

Penjući se stubama, već kat niže osjetio sam poznat mi zadah. Bojao sam se da mala djevojčica više nije bila živa, no isto tako sam se sjetio Njezinih riječi, ne očekuj da će ti suosjećanje pomoći, mi nismo bića koja bi to trebala osjećati, jer znaš dobro što smo. I dobro sam to znao. Prokleti izrodi, ono što danas narodu treba, a da ni sami nisu svjesni. A Ona je bila tragač. Osnivač tima. Našla je mene, kao što je našla Adrina, Gabrijela, Emanuela… sve nas je Ona našla. I pomno je birala svoje sljedbenike, da budemo jasni. No, nikad neću shvatiti zašto je izabrala mene. Ti si poseban, ti ćeš biti jako dobar u svom… poslu. Taj njen pogled, taj nježni, prijateljski, na trenutak čak i majčinski zagrljaj… ah! Tad je još uvijek imala one svoje lijepe oči. Kristalno plave bjeloočnice, smeđe, mudre šarenice, i duboko crnilo koje bi te povuklo u svoj ponor ako se previše zagledaš u njih. Tad je i ona znala imati emocionalne krize, no, to je bilo prije puno vremena.
Uspinjao sam se, usporavajući na svakoj stubi sve više, osjetio sam kako mi se trbuh grči na samu pomisao što će me dočekati tamo gore. E, to je bio pakao. Onaj pravi, iskonski. Usmrdjeli, raščupani leš na podu u spavaćoj sobi, i ponosna svinja što se brije u kupaoni. što sve čovjek može napraviti drugom čovjeku, to nikad nisam stvarno shvaćao.
Došao sam pred vrata. Debilna svinja ih nije niti zaključala. Spustio sam kvaku i nečujnim korakom ušao u sobu. Imao sam što vidjeti; krv, razbijeni namještaj, i pritvorena vrata spavaće sobe. Ono maleno što je virilo kroz njih bio je mrkli, gusti mrak i blijeda ručica koja je nepomično ležala na krevetu. Brzo sam maknuo pogled i krenuo ka kupaoni. Unutra je bilo upaljeno žuto svijetlo, vrata širom otvorena, debela silueta i melodija što ju je pjevušila. Ah, gamadi jedna! Zadavio bih te golim rukama, no to bi bilo previše milosrdno za tebe. Platit ćeš, bogme, platit ćeš skupo.
Stao sam iza njega. Isprve me nije ni primijetio dok nije pogledao ka zrcalu. Imao je što vidjeti; lice boje papira, crvene oči, plavkasto roze usnice i bijelu, suhu kosu što je virila iz napola spuštene kukuljice. Htio sam da mi vidi lice. Htio sam da vidi lice svoje smrti.
Na trenutak je samo blejio u moj odraz u ogledalu. Naglo se okrenuo i pokušao me žiletom nabosti u trup. Idiot. Nisam se ni pomaknuo, a on se je svom snagom zaletio u pločice zida.
-ne možete me pogoditi, ne dam vam to.
-tko si ti, proklet bio?!
-ah, duga vam je to priča, no vratimo se na ono zbog čega sam došao.
Mora da ga je nerviralo to što ne može ni okrznuti moju malenu silueticu, krhku poput leša u spavaćoj. Mora da ga je ljutila viša sila što bi uvijek njegovu oštricu usmjerila negdje drugdje u prostor, makar se svom snagom trudio da pogodi mene.
Baš mi je drago što mi ga je uručila. Znate, bio sam novak. Po njenim riječima, i najsposobniji u cijelom timu, no tamo sam bio najkraće od svih. Inače smo plijen lovili sami, no koji put, kad bi Ona naišla na pravu lovinu, pozvala bi nas sve. Mislim da nas je svih 6 zvala zbog toga što joj se nije dalo zamarati time da izabere onoga koji je najbolji za taj posao, već je ostavljala na nama da sami uvidimo na kome je red, no to je bila moja ideja o Njoj. Stvar je u tome što kod počinitelja zločina nikada ne dominira samo jedan smrtni grijeh, već kombinacija više njih odjednom. A mi moramo uvidjeti koji od njih najviše smrdi.
U biti, ja sam vam bio onaj koji je najmanje volio ubijati kad bi na njega došao red. No stvar je u tome da sam bio i najbrži u svom poslu, poput plaćenog ubojice. To se često tražilo, jer se mnogo puta događalo da moramo naplatiti nekome dug na javnom mjestu, a u tom trenutku, kada blještimo u svojoj moći, svi nas mogu vidjeti. A to je, vjerujte mi, loše. Kada bih upio dušu svoje žrtve, takav bijes bi zakuhao u meni da bi došao do faze isparavanja. A znate što se dogodi kada grijete vodu do te faze u skroz začepljenom loncu, ne? Morao sam se negdje ispuhati, a ovaj ovdje je bio predivan, kao stvoren za tako nešto.
Počeo sam mu kopkati po glavi. Vjerojatno je i sam primijetio da mu to radim pošto se počeo hvatati za glavu i trzati na hladnim pločicama poda.
-dakle, dakle… ogledalce, ogledalce, pokaži mi njegov najveći strah na svijetu… gdje si, da si, gdje se kriješ, maleno moje? Dođi… dođi… pokaži se.
Svinja je urlala na podu. Koji mekušac, pobogu. Pa nisam ni započeo.
-aha, evo ga! Tako dakle.
To vam je bilo ovako nešto. Kopkao bih mu po sjećanju dok ne naiđem na njegov najveći strah, na njegovu najgoru fobiju. I kada bih našao, pa… možete zamisliti što bi se dogodilo. Projekcija. Taj izraz postoji puno duže nego što se počeo koristiti u ovom modernom dobu. Koristili su ga naši preci, i preci naših predaka, svi mi, izrodi. Svi mi, vjerni zaposlenici pakla. Sviđa mi se ono što je jednom Ona rekla. Ja ne vjerujem u raj i pakao, no ako me baš netko pita, kažem mu; proučavala sam dugo vremena pakao, kao simbol u mnogim religijama i moram priznati da po svim karakteristikama, najbliže mjesto što mogu dobiti jest planet Zemlja. Slažem se s njom. Pakao stvarno postoji. On je tu, mi smo On. Mi, ljudi, mi, zaposlenici. Kao što pauk jede muhu, a pauka jede žaba. Sve je to jedan veliki, zatvoreni krug života.
Slika koja mi se pojavila pred očima bila je strava. Malo dijete sjedi u kutu, igra se. Dolazi otac, mlati ga, skida ga, ševi ga u vlastitoj sobi. Majka, s modricom na oku, u kuhinji nešto radi dok joj se suze spuštaju niz obraz i pravi se kao da se ništa ne događa. Zidovi odzvanjaju vriscima malenog dječaka. Zidovi dan danas odzvanjaju vriscima…
Na trenutak vam ga dođe žao, no što je, tu je. Ne mogu ja tu ništa promijeniti. Pogledam ga u oči i projiciram mu te iste događaje, iznova i iznova, da mu odzvanjaju u glavi. Čovjek je počeo urlati. Koprcao se na podu poput ribe na suhom. Derao se i derao, no nitko nije dolazio. Radnici hotela su navikli na takve zvukove. Oni samo počiste za njima.
-mama, mamice… pomogni mi… mama… mama!!... neee…
I tako u nedogled. Bacakao se po podu, hvatao za glavu, lupao nogama po podu… mislim da su radnici čak nešto i posumnjali u vezi toga, no možda im je u dubini duše i bilo i drago. Mislim da nema gore stvari nego kad majka troje djece mora odvoditi leš silovanje djevojčice.
Bilo bi dosta, čuo sam glas u glavi. Pusti ga neka umre u vlastitoj agoniji. Dokrajči ga.
Sklopio sam oči i fokusirao se. Počeo sam ga šamarati svim tim sjećanjima u njegovoj glavi. Čulo se još par, zasad najgorih vriska, i onda, mrkla tišina. Sve je utihnulo. Sve je mirovalo.
Okrenuo sam ga na leđa i sklopio mu oči.
Spustivši se niz stepenice, nitko me nije ni pogledao. Koji put je lijepo to, biti nevidljiv svijetu. Volim kad se svatko od njih osjeća sigurno u svojim malenim, zagnojenim stajama što nazivaju dom. Sve hitrije sam se spuštao. Više nisam mogao biti ondje, na tom mjestu, s tim zidovima. Izašao sam na trg i primijetio grupicu ljudi što su gnjevno stajali ispred hotela. Mislim da se ovo zove domino efekt.
-napadnite, dosta nam je više!
-napaaaad!!!
Ljudi, mali, veliki, debeli i žgoljavi, mladi i stari, svi su potrčali ka mrtvački tihom hotelu. Portir se sklonio u stranu, no ljudi nisu imali ni namjeru napasti zaposlenike. Znali su pod kojim prijetnjama moraju šutjeti i raditi. Nakon par minuta, bagra se opet našla ispred hotela dok je on sablasno gorio u noć. Stajao sam po strani i promatrao sliku i priliku. Nekakva primitivna vrsta egzorcizma, pomislio sam. Očistili su to zemljište od zarobljenih duša djece i ostalih žrtava.
Osjetio sam ruku na ramenu. Znao sam da je to Ona. Ona je uvijek tu, kada svršim s poslom, čeka me da mi bude rame za plakanje. Zna kako je to. No, mislim da od tog trenutka, više nikad u životu nisam ispustio suzu. Bio je to presudni trenutak. Trenutak u kojem sam izbrisao zadnji tračak ljudskog u sebi, i prikazao svoju pravu božansku bit svijetu. Mislim da se smiješila, no nisam mogao vidjeti njezino lice. Samo smo stajali i promatrali kako se grad polako budi i kako narod napokon uzima stvar u svoje ruke.